Poslije petoga oktobra dvijehiljadite godine, možda ne baš tempom kojim smo mi Bošnjaci iz Sandžaka željeli, počele su polako da se dješavaju pozitivne društvene promjene u Srbiji. Tako su, poslije nekoliko godina od početka demokratskih promjena, došla na red i, za nas dugo očekivana, manjinska prava i ništa manje bitan ravnomjerni regionalni razvoj.
Bošnjaci su decenijama bili uskraćivani za bilo kakva kolektivna prava. Poslije prvog svjetskog rata, a još intenzivnije za vrijeme komunizma, izgubili smo pravo i na svoje ime. Prvo je naše postojanje ignorisano, zatim smo nazivani Jugoslovenima muslimanske veroispovesti, zatim Srbima muslimanske veroispovesti, zatim samo muslimanima, da bi se neko potkraj stare Jugoslavije sjetio da nas ”časti” velikim M, pa smo tako nazvani Muslimanima. Dobrano poslije ”oktobarske revolucije” pojedinci iz srpske političke elite su se usudili da nas nazovu našim povjesnim imenom. Poslije toga sve je krenulo lakše i brže, pa su počeli i Sandžak da zovu pravim imenom, umjesto besmislene konstrukcije Raška oblast, koje se i danas neki drže čvrsto k’o pijan plota, jer im je teško da Sandžak prevale preko jezika.