Prvo što mi ''bode'' oči je činjenica da potvrÄ‘ujemo Ekovu hipotezu o tome da postmoderno društvo podsjeća na srednjovjekovno, feudalno. Taj neukusni koktel gubljenja granica, srednjeg vijeka i konstantne inverzije kulturnih normi, čini ljude nezadovoljnim.
I tu se nalazimo pred konstantnim problemom balkanske politike, privatizacija institucije! Srednji vijek, mada mi imamo mnogo bliže i draže nam primjere!
Ovo se prije svega odnosi na licemjernu pojavu ideja o ''vjerskim vodjama'' na dijelu evropskog kontinenta i u XXI vijeku. Pojava je karakteristična za Srbiju, bilo o kojoj vjeri da se radi, ali mene najviše boli ono što se trenutno dešava mom narodu. Prije dvjesto godina Dositej Obradović rekao je srpskom narodu:''Knjige braćo, knjige a ne zvona i praporci!'' A evo ni danas se knjige ni jedan balkanski narod nije uhvatio. Oni koji su koristili ovu rečenicu da bi zabranili slobodni duh, koji su 50 godina mlatarali slamu o progresu i fabrikovali nesposobnu naciju, postavljajući mediokritet za ideal, bili su gori za duhovni razvoj Balkana od onih sa praporcima i zvonima!
A kod nas se dogadja to da se vjera nameće pojedincu, koji po ''prirodi stvari'' mora nekog slijediti i nekog braniti, jer je taj neko institucija vjere. I ma koliko mu se objašnjavalo da je islam suštinski univerzalno napredan, da nema svetaca, svještenika i sličnih stvari, da se ljudi biraju da predstavljaju ostale, i da su smjenjivi, čovjek ne želi to da prizna. I onda imamo Bunjuelov film, likovi mogu biti sve osim ono što predstavljaju. Gangsterski imidž onih koji bi trebali biti skrušeni i skromni, ateisti koji organizuju vjerski život, jer bolje od nas koji vjerujemo, znaju kako to treba, iako ne vjeruju u to, renoviraju bogomolje u sred zime; džamiju u mom gradu pokušavaju da ''naslijede'' srednjovjekovnom investiturom, kao kakav feud neki ljudi iz drugih mjesta; tajkuni djeluju kao dobrotvorna društva, djele i šakom i kapom za dobro svih njih, neokomunisti nas uče demokratiji, a mi vjernici učimo ateiste liberalizmu! E to vam je sandžačko ogledalo. I dok se oni tako lijepo igraju žandara i komita, ono što je njihov posao, duhovno stanje ljudi, za koje taj ''vjerski voÄ‘a'', ako zaista misli da jeste voÄ‘a, odgovara pred Bogom, nije nikad bilo gore.
Život koji vodimo je imitacija života, jeftina sapunica sa TV-a, u kojoj je žena majka uspjela u životu i postala kafanska pevaljka, snimila spot u kom glumi njen potpuno uspješni mladi kriminalac, po mogućstvu narko bos, i tako apatično guramo do kraja serije! Mladi žive krajne apatično, većina skoro halucinirajući posmatra zapad očekujući obećani svijet, idealizujući nepoznato jer im se zgadilo poznato, prihvatajući da budu tamo niko da ovdje ne bi bili svako, bez i najmanjeg pokušaja da ovdje nešto promjene. I onda ovdje nude samo nusprodukte tog društva izbjegavajući i najmanji kvalitet, pa tako dobijamo malopreÄ‘ašnju sapunicu. Možda nemaju snagu, ni volju, niti im establišment nudi bilo šta, osim novih SKOJeva. Želim da mi se vrati sloboda izbora, da mi se u identitet ne upisuju odrednice koje ne želim, da me ne tuku riteri ''vjerskog voÄ‘e'' u sred bijela dana, jer neću da budem jedan od njih, da se ne bojim svih vrsta novih feudalaca, od onih političkih do onih narko, da jednostavno budem to što jesam, tu gdje jesam i takav kakav jesam. A mislim da ogromna većina individua, ne mase, u ovom društvu to hoće.
Naprotiv, licemjerno nam se sa ''vrha'' poručuje kako je dobro što je tiranin pao u Beogradu, ali je mnogo loše što nije na vlasti u Sandžaku, i da je prava šteta što nas nije uspio sve iseliti, pa hajd sad neko zrno i nama da daju, ali slučajno da ne zaboravimo da su nam dali, a ne da je to naše i da to zaslužujemo!!! Sve me ovo podsjeti na to da sam pred pad mrskog tiranina, lijepeći plakate Otpora po gradu, morao da se skrivam od ljudi koji su danas važni funkcioneri demokratije, negdje smo u meÄ‘uvremenu pogriješili. Valjda smo bili previše merhametli.
I nije sve tako crno. Ovo je emotivni odgovor slobodnog uma na trenutni mrak, nastao iz bojazni da se ne uruši sve ono za šta su se u Sandžaku, od 90-te do danas, borili oni koji nisu htjeli da budu crveni funkcioneri i svi oni obični ljudi podržavajući ih, jedan cio ponosni narod! Nadam se da nisu previše umorni, ili možda uspavani novim pozicijama!