Terminologija srbijanskih medija
Poslije petoga oktobra dvijehiljadite godine, možda ne baš tempom kojim smo mi Bošnjaci iz Sandžaka željeli, poÄele su polako da se dješavaju pozitivne društvene promjene u Srbiji. Tako su, poslije nekoliko godina od poÄetka demokratskih promjena, došla na red i, za nas dugo oÄekivana, manjinska prava i ništa manje bitan ravnomjerni regionalni razvoj.
Bošnjaci su decenijama bili uskraćivani za bilo kakva kolektivna prava. Poslije prvog svjetskog rata, a još intenzivnije za vrijeme komunizma, izgubili smo pravo i na svoje ime. Prvo je naše postojanje ignorisano, zatim smo nazivani Jugoslovenima muslimanske veroispovesti, zatim Srbima muslimanske veroispovesti, zatim samo muslimanima, da bi se neko potkraj stare Jugoslavije sjetio da nas ”Äasti” velikim M, pa smo tako nazvani Muslimanima. Dobrano poslije ”oktobarske revolucije” pojedinci iz srpske politiÄke elite su se usudili da nas nazovu našim povjesnim imenom. Poslije toga sve je krenulo lakše i brže, pa su poÄeli i Sandžak da zovu pravim imenom, umjesto besmislene konstrukcije Raška oblast, koje se i danas neki drže Ävrsto k’o pijan plota, jer im je teško da Sandžak prevale preko jezika.
MeÄ‘utim, jedna stvar mi bode oÄi (ili da budem precizniji uši) već nekoliko godina, a to je terminologija većine medija u Srbiji, konkretno neprecizna upotreba prisvojnih prideva srpski i srbijanski, odnosno njihovo poistovjećivanje. Prije par godina poÄela je da se vodi rasprava da li je Emina Jahović, inaÄe roÄ‘ena Pazarka, srpska ili bosanska Penelopa Kruz (sada, koliko sam vidio, koriste pridev balkanska, kao neki kompromis). Jedni su koristili argument da je roÄ‘ena u Srbiji, a drugi da je porijeklom Bošnjakinja. I oba argumenta su ispravna, ali njihove posljedice nikako ne mogu biti termini srpska ili bosanska, jer ona nije nije ni Srpkinja a ni Bosanka. Može se koristiti samo termin bošnjaÄka, jer je Bošnjakinja, ili eventualno srbijanska, jer je iz Srbije. Cijela ova priÄa o Emini Jahović bila bi mala i nebitna stvar, da se iste greške ne prave i na mnogo bitnijim medijima od tabloidnih revija.
Dakle, prisvojni pridev srpski se odnosi na narod i oznaÄava da neko ili nešto pripada srpskom narodu, dok se pridev srbijanski odnosi na državu Srbiju i oznaÄava pripadnost njoj. Senad iz Sjenice jeste Srbijanac, iako je Bošnjak, jer je roÄ‘en u Srbiji, dok Jovan iz Prijedora nije Srbijanac, iako je Srbin, jer nije iz Srbije.
Kada se na televiziji kaže srpski teniser Novak Äoković, to je u redu, jer je Äovjek Srbin; kada se kaže srpska fudbalska reprezentacija, to je podnošljivo, jer od raspada stare ”Juge” (koja kod nas Bošnjaka, naroÄito onih starijih još uvijek budi uzdahe i duboku nostalgiju) u njoj uglavnom igraju Srbi, mada bi makar tzv. javni servis Srbije, koji, da podsjetim, ne plaćaju samo Srbi, trebao da koristi izraz fudbalska reprezentacija Srbije. Jedva Äekam Olimpijadu da vidim kako će oslovljavati Asmira Kolašinca, reprezentativca Srbije u bacanju kugle, inaÄe SjeniÄaka, da li će i on biti srpski bacaÄ kugle.
MeÄ‘utim, kada se kaže srpski predsednik, srpski parlament ili srpski premijer, to već Äini da se, kao pripadnik manjinskog naroda, osjetim kao graÄ‘anin drugog reda, kao neko koga ova država ne želi za ravnopravnog graÄ‘anina. KorišÄ‡enjem takve, neprecizne terminologije, stiÄe se utisak da te institucije pripadaju više bilo kom Srbinu bilo gdje u svijetu, makar on i ne bio državljanin Srbije, nego meni ili nekom drugom pripadniku manjine u ovoj državi!
Postojanje termina srbijanski, Äini da termin srpski ne bude ekvivalentan, recimo, pridevima njemaÄki, japanski, ruski, jer se ovi potonji odnose i na narod i na državu, dok se prvi vezuje samo za narod. Tim prije, u medijima se mora voditi raÄuna o tome.
Da bi u nekom regionu države u kom pretežno žive nacionalne manjine bilo mirno i da te manjine ne bi gajile neki vid separatizma, državni vrh mora voditi raÄuna da se ti ljudi osjećaju ravnopravno, kao svoji na svome, ali teško će bilo ko od nas prihvatiti institucije Srbije kao svoje i navijati za reprezentacije ove države svim srcem, dokle god nam se u svim medijima stalno naglašava da su one iskljuÄivo srpske. To je ono u Äemu je Tiranin s kraja prošlog vijeka griješio, stalno podsjećajući sve nas koji nismo Srbi da ovo nije naša država, da nemamo šta u njoj da tražimo, iako smo u njoj roÄ‘eni i odrasli i njoj plaćali porez, a posljedice toga se osjećaju itekako i skoro deceniju posle i još dugo će se osjećati. Ako previše stežeš uže, ono će pući, i ono što je njime bilo vezano, iako privremeno još jaÄe pritisnuto, na kraju će se osloboditi.
Zlatko Mehonjić, student na PMF i predsjednik OO MHD "Merhamet" Sjenica