Ramo je jedan od onih ljudi koji su ludački zaljubljeni u prirodu i svaki tren koristi da provede tamo. Za njega se može reći da ima tri ljubavi: prirodu, kameru i motor. I ima sreću da se ni jedna od te tri ljubavi, kao neke žene, ne žale da nemaju dovoljno pažnje. Od ‘98. on se na svom motoru zavlači u najzabačenije dijelove Pešteri kako bi snimio Bjeloglavog supa. Dok mi objašnjava karakteristike ove ptičurine, podsjeća me na one likove sa Discovery kanala koji cjeli život provedu proučavajući određenu vrstu životinja; samo što njima to neko barem simbolično plaća a Ramo je izgleda veći fanatik od svih likova sa Discoveryja čim to radi džaba.

Sve je počelo jednog jutra ‘82. kada se probudio i odlučio da ostavi alkohol jer je sam sebi ličio na svog oca koji je mnogo pio. Ne krije da je i sam pio preko svake mjere, samo će reći da je volio i iskapiti posljednji mjehurić mineralne vode. Tog vremena se sjeća sa nekim nostalgičnim smješkom i ponosno će reći da je mogao za dan popiti i do sto piva dnevno ali slične rekorde je, kako već rekosmo, davno ostavio iza sebe. Iste te godine njegov rođak, ne znajući da tako može da podstakne strast – za koju svi znamo da je jedna stepenica za grijeh – posuđuje mu svoju kameru, kako bi Ramo snimio jednu svadbu i tako počinje jedna velika ljubav, poznata cjeloj Sjenici. Bregovićevski rečeno, od tada nije bilo ni svadbe ni sahrane koju objektiv Ramove kamere nije zabilježio.




„Znaš kako, uvijek sam volio slikarstvo i ko mali sam najviše volio da crtam portrete. Svoju majku rahmetli sam naslikao u prirodnoj veličini”, objašnjava Ramo svoju ljubav prema kameri, dok šetamo tamo negdje po Pešterskoj visoravni. Ramo je jedan od onih ljudi koji su ludački zaljubljeni u prirodu i svaki tren koristi da provede tamo. Za njega se može reći da ima tri ljubavi: prirodu, kameru i motor. I ima sreću da se ni jedna od te tri ljubavi, kao neke žene, ne žale da nemaju dovoljno pažnje. Od ‘98. on se na svom motoru zavlači u najzabačenije dijelove Pešteri kako bi snimio Bjeloglavog supa. Dok mi objašnjava karakteristike ove ptičurine, podsjeća me na one likove sa Discovery kanala koji cjeli život provedu proučavajući određenu vrstu životinja; samo što njima to neko barem simbolično plaća a Ramo je izgleda veći fanatik od svih likova sa Discoveryja čim to radi džaba. Proveo je nekoliko dana sa ekspertom za ovu vrstu ptica, Branislavom Grubačem, snimajući bjeloglavog supa. Pešter se pokazao kao dobro prirodno stanište za uzgoj i razmnožavanje ove vrste ptica te sprječavanje njihovog istrebljenja. Od kada rade projekat njihove zaštite, na Pešteri se povećao broj bjeloglavog supa sa 22 na 90, a planira se i program za očuvanje kondora. Sve mi to Ramo, čovjek koji je skoro navršio pedesetčetvrtu, govori sa dječijom uzbuđenošću. Gledam svo ono zelenilo oko njega dok mi prstom pokazuje na jedan predio u kojem se nalazi pećina puna tih nekih stalaktita i stalagmita. Dok mi detaljno objašnjava od čega se sve sastoji i kako do nje doći, klimam glavom baš kao da bih znao i sam otići do te pećine.

„Imao sam veliku želju da upišem slikarstvo ali bili smo siromašni. Otac me je odmah uzeo kod sebe na građevini da radim i onda od toga nije bilo ništa. Kada sam dobio svoju decu, terao sam ih i da sviraju instrumente i da slikaju i na sport sam ih terao. Sve što ja nisam dobio od svog oca pokušavao sam njima da pružim”, prisjeća se Ramo dok hodamo uz cestu. Jedva držim korak za njim, iako sam trideset godina lakši. Kaže, „za čas smo u Sjenicu” a Sjenice ni na pomolu. Oko gradića ima preko sto sela i u svako selo je Ramo zavirio sa svojom kamerom. Sve te snimke čuva, pa mu arhiviranje dođe kao jedan od brojnih hobija koje ima. Kada se zakuhalo u Jugoslaviji, ono kada se nije znalo ni ko pije ni ko plaća, kada su ljudi strahovali za svoje živote, nepokretnu imovinu, ušteđevinu i zlato, Ramo je vodio drugu brigu. Naime, imao je nekih pet velikih paketa sa snimljenim kasetama koje je teglio do familije u Mrčejevcima, kako ne bi pale „neprijetelju u ruke“.

Oženio se vrlo rano, sa devetnest godina. Poslije majčine smrti u kući je falila ženska ruka. Drugo je to vrijeme bilo, objašnjava mi Ramo: „Tada je otac vodio glavnu riječ! Ja sam sa posla dobio slobodne dane, ali umesto da se spremam za svadbu radio sam sa njim na građevini. Od države sam i mogao da dobijem slobodno, ali on njega nikako. Smijemo se, iako je mnogo toga tu za plakanje. Na svadbi ga je amidža, ljut što nije bilo dovoljno pive, štocirao tako znažno da je odvalio vrata od ormara i završio u njemu”. Iako bi svako danas tom pijanom amidži razbio glavu o polomljen ormar, Ramo mu nije smio ništa reći, a dodaje kako ga je tada najviše bilo sramota u životu. „Možeš zamisliti kako mi je bilo tada, tek sam se oženio, tu žena, tu svi…”. Danas Ramo ima dva sina i unuke, jedan sin živi u Americi kao i mnogi drugi koji su izbjegli iz ovog kraja, dok je drugi ostao u Sjenici i radi kao profesor engleskog jezika. Umjesto da nastavi staromodno vaspitanje djece, koje se nekada prenosilo s koljena na koljeno, on je svojoj djeci pokušao da pruži sve u životu. To je podrazumjevalo i crtanje portreta na temu Vuka Karadžića sa kojim je njegov sin osvojio glavnu nagradu na školskom natjecanju u Americi. Iako odavno ne radi na građevini, pomoglo mu je to što poznaje sve te poslove. Kada je nastupio novi svjetski poredak u zemlji – a to je značilo inflacije, devalvacije, nestašice, besparice… – nije bilo para da napravi mezar majci za koju je bio mnogo vezan. Onda je uzeo alat koji je imao i sam ga napravio. Potom se desi da drugi ljudi to vide i tako krenu prve narudžbe. Ramu to dobro dođe kao dodatni prihod, neophodan uz platu koju je zarađivao kao domar u osnovoj školi. Sada Ramo važi za jednog profesionalnog kamermana kojeg svi angažuju kako bi im snimio trenutke za koje su emotivno vezani. Često mu ljudi koji su se odselili iz ovog kraja u potrazi za nekim boljim životom, naručuju snimke svoga rodnog mjesta.

izvor: enovine

Pogledajte još: