Stvarna glumačka drama

Zbog renoviranja zgrade Doma kulture u Sjenici, glumci tamošnjeg amaterskog pozorišta prinuđeni su da, gotovo čitavu deceiju, igraju ili u restoranima ili pod vedrim nebom
Glumci sjeničkog ameterskog pozorišta imaju sedamdesetogodišnju tradiciju, nagrade i priznanja, ali u rodnoj Sjenici, nemaju gdje da odigraju pripremljene predstave. Opstaju, samo zahvaljujući velikoj ljubavi prema daskama koje život znače.

Staru, davno izgrađenu zgradu Doma kulture u centru Sjenice, zatvorila je građevinska inspekcija, još 2004. godine, zbog opravdanog straha od urušavanja.
Njeno renoviranje nije završeno ni posle sedam godina. Istini za volju, urađena je fasada, pa po onoj narodnoj, moglo bi se reći: spolja gladac, a unutra jadac. Za uređivanje bine, nabavku opreme i celokupog unutrašnjeg enterijera, za sada nema novca.

Osamdesetih godina prošlog vijeka započeta je izgradnja i novog Doma kulture, koji nikada nije završen, i danas više podseća na spomenik, prošlog vrema, kada se nešto i gradilo. O završetku te zgrade niko više i ne razmišlja, jer su poterebna velika sredstva.
Zato se sjenička opštinska vlast odlučila da radije renovira staru zgradu, što joj baš i ne ide od ruke.
Režiser i dugogodišnji član ameterskog pozorišta, Edo Mašović strahuje, da će se to pozorište pretvoriti u putujuće, jer u Sjenici nema nikakvog prostora za prikazivanje predstva.
„ Dovijamo se kako znamo i umijemo. Nedavno smo završili novu predstavu „Ramiza“, po tekstu Muhameda Abdagića, sa kojom ćemo nastupiti na festivalu amaterskih pozorišta u Bajinoj Bašti. Bili smo prinuđeni da generalnu probu izvedemo u jednom ovdašnjem restoranu, što je verovatno bez presedana. Premijeru smo izveli u Berlinu, jer su nas ljudi iz dijaspore, čuvši za naše muke sa prostorom, pozvali da tamo gostujemo.

Žao mi je što domaća publika ne može videti predstave koje pripremamo, tim prije što je „Ramiza“ priča iz stare sjeničke čaršije o zabranjenoj ljubavi dvoje mladih.
Dom kulture se renovira punih sedam godina kao „skadar na Bojani“, a trpimo mi i naša publika. Igramo u okolnim gradovima, ali ne i u Sjenici“, ističe Mašović
Sjeničani nisu vidjeli ni predstavu „Sjutra“, za koju je ovo pozorište na prošlogodišnjem festivalu u Bajinoj Bašti, dobilo nagradu za najbolju režiju u muziku, i sa kojom je gostovalo u okolnim gradovima.

U Sjeničkoj Ustanovi za kulturu, čiji je osnivač opština, i u čijoj je nadležnost Dom kulture, kažu da su u poslednjih sedam godina, kucali na sva vrata tražeći pomoć.
Indira Tandirović je u toj ustanovi dugogodišnji organizator programa.
„Potrebno je još 15 do 20 milona dinara, kako bismo završili renoviranje stare zgrade Doma kulture. Najskuplja je audio i scenska tehnika. Za pomoć smo se obraćali i Ministarstvu za kulturu i Ministarstvu za zaštitu životna sradine, pisma za pomoć upućivali smo na adrese mongih ambasada i organizacija. Konkurišemo kog mnogih donatora iz Evrope. Imali smo obećanje i od bivšeg ministra Nebojše Bradića, koji je čak organizovao i donatorsko veče u Beogradu, ali to nije bilo dovoljno“, kaže Indira Tandirović. „ Ne preostaje nam ništa drugo nego da i dalje tražimo nekog ko bi nam mogao pomoći, svakako nećmo odustati“, naglašava ona.

I dok se u nekim krajevima svijeta, grade gradovi pod vodom, veštačka ostrva, neimari se takmiče u visini zgrada koje osmisle i za tili čas naprave, u Sjenici, koja je na Balkanu, pa samim tim i u Evropi, samo renoviranje zgrade, relativno male površine, traje gotovo čitavu deceniju. Koliko bi, tek vremena bilo potrebno da se ona napravi iznova, od temelja do krova.
I dok drugi lete na Mjesec, nove generacije Sjeničana ne znaju šta je to bioskop i pozorišna predstava.

Sanela Halković